Novi urbani svjetionik Labina

Na već pomalo zaboravljenu urbanističko-arhitektonskom natječaju za gradsku knjižnicu i multimedijalni kulturni centar u Labinu provedenu 2007. između jedanaest pristiglih radova prva je nagrada pripala skupini tada posve mladih arhitekata i dizajnera – Damiru Gamulinu, Margiti Grubiši, Marinu Jelčiću, Zvonimiru Kralju, Igoru Presečanu i Ivani Žalac. Nakon nekoliko godina izrade dokumentacije, nužnih prilagodbi i procesa izvedbe (uz redukciju autorskoga tima u kojemu na realizaciji više nisu sudjelovali Marin Jelčić i Zvonimir Kralj) knjižnica je prošle godine u potpunosti završena, a za izvrsnost je autorima nedavno dodijeljena godišnja nagrada Vladimir Nazor za najbolje izvedeno djelo u području arhitekture i urbanizma.

Interijer knjižnice

Inicijalne zamisli o revitalizaciji i novoj funkciji napuštenoga labinskog rudnika javile su se i prije spomenutog natječaja, još 2005. tijekom rada na projektu Novi svjetionici hrvatskog Jadrana nizozemskoga Berlage Instituta, MATRA programa i Udruženja hrvatskih arhitekata. Začet tek kao moguća nekonvencionalna ideja, projekt je u konačnici i zaživio, pa je Gradska knjižnica Labin u cijelosti realizirana prenamjenom industrijske zgrade unutar sklopa nekadašnjeg ugljenokopa. Takav tip intervencija u degradiranim i napuštenim prostorima danas je na europskoj arhitektonskoj sceni vrlo popularan, no u nas gotovo da i nema uspješnih primjera kreativne revitalizacije industrijske baštine, kojom se zasad bavimo tek istraživački i „konferencijski“ (Rijeka), ili na razini neobaveznih studentskih radionica (Zagreb). Neobično, jer pogonski kompleksi kao osnovni potencijal nude površinom velike prostore otvorena tlocrta, često zanimljivih velikorasponskih konstrukcija, što uz mala sredstva omogućuje adaptaciju takve otpisane baštine za raznovrsne programe, primjerice alternativne kulture (iskustva zagrebačke Laube, Gredelja i Klaonice, riječkoga Kamenoloma), no i za trajne društvene i edukativne sadržaje poput galerija, muzeja, koncertnih auditorija i, kako vidimo – knjižnica.

Projekt labinskoga kompleksa u novoj se organizaciji dijeli na više prostornih cjelina: Gradsku knjižnicu unutar negdašnje Mramorne dvorane, Multimedijalni kulturni centar u prostorima bivšeg Kupatila, Muzej rudarstva u Lamparni, glavni pristupni trg oko Šohta (platforme za spuštanje u rudnik) s javnim i komercijalnim sadržajima u podrumu Lamparne i vezom prema multimedijalnom centru te manji „knjižnični trg“ s jugoistočne strane Kupatila. U prvoj etapi obnove zgrada pristupilo se izvedbi Gradske knjižnice i vanjskih prostora oko Šohta pod imenom Pijacal, s obzirom na važnost transformacije toga neuređenog trga, s idejom formiranja akcentnoga prostora snažne urbanosti ispred zgrade knjižnice.

Interijer knjižnice, glavna tema nagrađenoga projekta, svojevrsna je kombinacija uvođenja nove funkcije u zadani prostor, uz zadržavanje pojedinih zatečenih povijesnih elemenata i zanimljivosti nekadašnjega rudničkog ambijenta. Unutrašnjošću središnjega prostora s knjigama dominira ortogonalna mreža koja se proteže kroza sve osnovne elemente oblikovanja – raspored nosive konstrukcije, položaj otvora, opločenja zidova, ali i kroz način organizacije kretanja prostorom. Jasan raster popraćen je akromatskom igrom ploha, gdje su zidovi zavijeni u crne i sive mramorne ploče, a namještaj, krovovi i površine stropova jednostavno ostavljeni bijelima. Mjestimično su u interijeru vidljiva i kolažiranja boja, odnosno starih i novih elemenata, pa su ostaci nekadašnjih bijelih keramičkih pločica ostavljeni kao memorija u ambijentu novih dominantno crno-sivih zidova. S konzervatorske strane, zanimljivo je smjelo dodavanje nove etaže, gdje se metodom kontrasta (osobito u izboru materijala, jer su stari dijelovi ostavljeni u vidljivom betonu, dok su novi čelični) jasno naglašava recentnost arhitektonskoga dodatka, bez mimikrijske potrebe za „uklapanjem“.

Osim inovativnosti u općem pristupu, u unutrašnjosti je i niz zanimljivih detalja ponuđenih kao odgovor na prilagodbu prostora novoj namjeni. U glavnoj dvorani knjižnice efektno je riješen krov oslobađanjem od nataloženih slojeva improviziranih intervencija, što je omogućilo da prostor kroz rasteriziranu krovnu plohu od staklenih prizmi ponovno „progleda“ i dobije potrebnu količinu svjetlosti. Prozorske niše prenamijenjene su u police s knjigama, a po obodu prostorije formirana je podignuta platforma koja mijenja visinu i širinu ovisno o potrebi i funkciji, jer na određenim dijelovima postaje dovoljno velika da na njoj budu smješteni dječji odjel, čitaonica na tribinama i prostor studijskoga rada. Važno je spomenuti i signalizaciju, koja se uglavnom temelji na kombinaciji više povijesnih layera postojanja zgade, što je prema riječima autora postignuto hibridnim spajanjem „industrijske standardiziranosti i art déco detalja koji traže i dodaju svoj vlastiti karakter“.